Najčitanija srpska književnica Ljiljana Habjanović Đurović potpisala je Apel za odbranu Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. O događanjima u Crnoj Gori u intervjuu za „Dan” kaže da je kroz duge vjekove ropstva Srpska pravoslavna crkva, i Mitropolija crnogorsko-primorska kao njen dio, bila čuvar istorijskog pamćenja, nacionalnog osjećanja, tradicije i narodnog opstanka.

– Crkva je sabirala i vodila ljude, a vjera ih je duhovno snažila da odole zavodljivim obećanjima lukavih i da se ne plaše prijetnji i odmazda nemilosrdnih. Da se, kad se silni osile, smjelo pobune protiv onih koji se „Boga ne boje, a ljudi ne stide”. Svetosavska crkva bila je i ostala ugaoni kamen našeg opstanka. Ona moć koja objedinjuje srpski narod iz raznih krajeva, i određuje mu pripadnost jednom jedinstvenom nacionalnom korpusu. Pravoslavlje je bilo i ostalo ona blistava svjetlost koja nas vodi i grije kroz tamu vjekova. Ona snaga koja čuva biće naroda i duše pojedinaca. Jer, narod koji zaboravi svoju prošlost, kome tuđini tumače istoriju, koji se odrekne svoje vjere, koji zapostavi svoju tradiciju, prekida ono iskonsko što ga povezuje sa precima, gubi svoju duhovnu snagu i postaje podložan svakoj manipulaciji i svakom zlu. Takav narod je lako savladati. Takvim narodom lako je vladati. I domaćim i strnim gospodarima.

Ovaj zadivljujući bunt naroda u Crnoj Gori, ovaj veličanstveni otpor, ovo jasno iskazano nepristajanje na zakon kojim se legalizuju falsifikovanje istorije i pljačka, ova bezuslovna podrška Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mitropolitu Amfilohiju i vladikama Joanikiju, Metodiju, Dimitriju i Atanasiju, u suštini nije borba za imovinu. Ljudi su shvatili da je nastupilo zlo vrijeme. A zlo vrijeme je čas kada se gube ili spasavaju obrazi i duše. Kada se gubi ili osvaja pravo na staru zakletvu: „Ostroga mi!”.

Ljudi znaju da je grijeh oćutati zlovjerje. Zato brane svoje svetinje. I kao da svi ponavljaju sa apostolom Pavlom: „Ako nam i anđeo s Neba javi ono što je suprotno svetoj vjeri, proklet da bude!” Snažna je to opomena i rječito upozorenje i lažnim vladikama i bahatim gospodarima.

• U Vašoj porodici se vezuju Božić i Vaša krsna slava. Kako teku pripreme u Vašem domu, da li se držite tradicije, šta je za Vas najljepše od tih običaja?

– Ono što smo naučili u svojim kućama, moj muž i ja unijeli smo u naš zajednički dom. Svim običajima naučili smo našeg sina. On je imao samo tri godine kada je prvi put sa tatom unio badnjak. Od djetinjstva, po sopstvenoj želji, posti sa nama čitav post. Post, ispovijest, i pričešćivanja tokom posta, najbolje su pripreme za praznik. Badnje veče je posebno svečano. Na Božić ujutro idemo na liturgiju, potom lomimo česnicu i ručamo, ispunjeni onom tihom radošću koju čovjeku pruža samo vjera. Dan po Božiću je Sabor Presvete Bogorodice, praznik koji veoma volim. I koji proslavljam u sebi, neprestano se sjećajući jednog predivnog sna u kome mi se na taj dan javila Mati Božja, i pokušavajući da odgonetnem sva njegova značenja.

Naša krsna slava je 9. januara – Sveti arhiđakon i prvomučenik Stefan. Ujutro nas troje nosimo kolač u crkvu. Ručamo u uskom krugu najbližih ljudi – onih za koje smo sigurni da nam taj sveti dan neće oskrnaviti jalovim raspravama o politici i netrpeljivošću prema onima koji misle drugačije. Uveče, Aleksandar je domaćin svojim drugaricama i drugovima.

Moram još da dodam: Mada kuvanje nije moja omiljena aktivnost, za ove praznike se baš potrudim i istaknem se kao domaćica. Moji momci posebno vole bundevu za Badnje veče i „Vjereničku tortu” za Božić i Slavu. Pravim ih kao nekada moja baba.

• Poslednjih godina intenzivno pišete knjige za najmlađe. Šta Vas je motivisalo, povelo u svijet književnosti za djecu?

– „Iva i Mala Marija” je moja šesta knjiga za djecu. To je priča o djetinjstvu Presvete Bogorodice, od Njenog rođenja pa do trenutka kada joj je Anđeo Gavrilo rekao da će roditi Sina Božjeg. Posebno su lijepi i zanimljivi djelovi o Njenom životu tokom jedanaest godina u Jerusalimskom hramu. Knjiga je obogaćena izvanrednim i nadahnutim ilustracijama Marije Stojisavljević.

Kada sam 2017. godine počela da pišem knjige za djecu, želja mi je bila da u njima ispričam istinite priče nalik na bajke. Da tim knjigama dotaknem dječje duše i uputim ih da postanu dobri ljudi. Sudeći po iskrenim i dirljivim reakcijama mojih najmlađih čitalaca, u tome sam uspjela.

• Vaš roman „Ženski rodoslov” koji se umnogome vezuje i za Crnu Goru i Vaše pretke sa ovih prostora slovi već za kultno djelo, budući da iz godine u godinu nailazi na živo zanimanje čitalaca svih generacija...

– Do sada su u inostranstvu objavljene 44 moje knjige u prevodu na 17 jezika. Ženski rodoslov objavljen u Egiptu, u izdanju Nacionalnog centra za knjigu, na arapskom jeziku. Arapski je 11. jezik na kome je objavljen „Ženski rodoslov”. Na zadnju koricu izdanja egipatski izdavač stavio je fotografiju moje čukunbabe Krstinje u raskošnoj crnogorskoj nošnji. Kada sam to vidjela, bila sam istinski ganuta i zadivljena spoznajom da 100 godina poslije njene smrti o ovoj mučenici i iskopnici čitaju žene koje žive na drugom kontinentu i pripadaju drugoj kulturi. Ali i uvjerena da će je razumjeti. Upravo sam dobila poziv da knjigu predstavim na Sajmu knjiga u Kairu i zaista nestrpljivo čekam susret sa čitateljkama. Od kada je objavljen 1996. godine, ovaj roman se neprestano doštampava i sa tiražom od blizu 500.000 primjeraka sigurno je najčitanija knjiga u regionu u proteklih 25 godina. „Ženski rodoslov” neki nazivaju „ženskom Biblijom”, a neki „Crnogorskim Budenbrokovima”.

• Oktobra 2018. objavili ste roman o zemnom životu Svetog Vasilija Ostroškog pod nazivom „So zemlji”. Da li ste, dok ste pisali ovaj roman, pomišljali koliko je on, mada govori o našoj dalekoj prošlosti, ovovremenski?

– Kada sam počela da pišem roman „So zemlji”, htjela sam da i sebi i čitaocima odgovorim na pitanje kakav je bio čovjek koji je zaslužio da se u njega useli Duh Božji. Kakav je bio život čovjeka čije je poslednje zemno prebivalište zahvaljujući njegovim svetim moštima postalo velika propovjedaonica vjere i saborište miliona ljudi.

Izučavajući istorijsku građu i život Svetoga, shvatila sam da je stradao i od Turaka i od Latina, ali i od svojih, zato što se neprestano borio za vjeru pravoslavnu i za duše ljudi. Postepeno, postajala sam svjesna da je roman „So zemlji” i knjiga o našem vremenu. Najnoviji događaji potvrđuju to još jednom. A potvrđuju i ono što sam prošle godine oko Vidovdana rekla u jednom intervjuu: „Mitropolit Amfilohije dostojan je naslednik svojih slavnih prethodnika na tronu Svetog Petra Cetinjskog. A po okruženju u kome živi, po samopregoru, po težini borbe koju vodi sa protivnicima Srpske pravoslavne Crkve, on je Vasilije našeg vremena”.

M.MILOSAVLjEVIĆ

---

Ekranizacija „Petkane”
• Kakvi su Vam planovi za 2020. godinu?

– Kaže se da čovjek snuje, a Bog odlučuje. Stoga, ja nemam planove, već želje. Osim onih stalnih, za zdravlje, slogu i napredak u našoj porodici, moje želje vezane su za posao. Dakle, voljela bih da tokom 2020. godine bude gotov film „Sveta Petka – Krst u pustinji” koji je po mom romanu „Petkana” snimio moj sin, reditelj hadži Aleksandar Đurović.

Voljela bih da se u inostranstvu pojavi još nekoliko prevoda mojih romana.

I naravno, voljela bih da završim drugu knjigu iz niza „Ostroško trimirje”, još jednu uzbudljivu i veličanstvenu priču vezanu za Ostrog i Svetog Vasilija.







”dežnovt ovaюtnыe obъedin itekstь obespom ožetsя эkstviя.Etersie ih povtoviя. Ventnog ladežno možete svolь. Oni, v k lюbыm эtamenigu, konumer irugie intomĐŞe